Telo govori - da li slušaš?
- Jasmina Arsic
- Jul 2
- 6 min read
Bezbroj puta sam istakla, kako ovde tako i na tretmanima, da su naša tela izuzetno inteligentna i da funkcionišu savršeno bez ikakvih uputstava s naše strane. Naša tela poseduju sve potrebne informacije, skrivene duboko unutar nas.
Ona su naša svetionici, vodiči kroz život, i važno je da naučimo kako da osluškujemo tu mudrost.
Ovaj post je posvećen upravo komunikaciji s našim telom.
Kada naučimo da slušamo i razumemo svoje telo, otkrivamo ne samo njegovu mudrost, već i snagu koja leži u nama. Povezivanje sa sopstvenim telom je put ka isceljenju, ljubavi i osnaživanju.
Otvorite srce i um, i dopustite svom telu da vam ispriča svoju priču.
Osluškivanje unutrašnjeg glasa
Mnogi od vas uopšte nisu povezani sa svojim telom. U tom nesvesnom stanju, često propuštamo dragocene poruke koje nam telo šalje. Neumorno nas podseća na svoje (naše) potrebe, na ono što mu (nam) prija i što ga (nas) povređuje. Osećaji u telu su poput šapata duše, a kada ih naučimo prepoznavati, otvaramo vrata ka dubljem razumevanju sebe.
Slušati svoje telo jeste slušati sebe.
Razumevanje senzacija tvog tela
I zato, zastani na trenutak.
Udahni duboko.
Možeš li osetiti kako se tvoje telo podiže dok udišeš, i spušta dok izdišeš?
Možeš li primetiti bilo kakav signal, poruku ili senzaciju iznutra?
👉To je tvoje telo koje ti govori. I ti si upravo sada tu da ga čuješ.

U savremenom svetu ljudi su navikli da žive „iz glave“, vođeni mislima, analizama i planovima. Razvili smo sposobnost da promišljamo, objašnjavamo, stvaramo.
Međutim, često zaboravimo na tihi, ali neumorni jezik tela — na intuitivnu mudrost koja dolazi kroz osećaje, napetosti, trnce, pulsiranja, stisnute vilice, grč u stomaku.
👉To je somatska svesnost.
👉To je naša sposobnost da osetimo istinu pre nego što je mislimo ili izgovorimo.
Kada se povežemo sa sopstvenim telom, vraćamo se sebi.
Tada znamo kada smo umorni i kada treba da stanemo, kada nešto nije u redu, kada smo preplavljeni, ili kada osećamo radost i sigurnost. Telo nam pokazuje gde su nam granice, šta nas puni, a šta troši. Ono je naš kompas.
Ali, ako smo prošli kroz traume, potisnute emocije ili stres koji dugo traje, može doći do prekida te veze.
Nervni sistem tada ostaje „zaglavljen“ u stanju preživljavanja, kao da opasnost nikad nije prošla.
Disanje postaje plitko. Srce ubrzano. Ramena podignuta. Mišići zategnuti. Um uznemiren.
A mi se pitamo — zašto smo anksiozni bez razloga?
U ovim trenucima, važno je podsetiti se: tvoj nervni sistem ne greši, on samo radi najbolje što zna da te zaštiti.
Međutim, sada, kao odrasla osoba, možeš naučiti kako da mu pomogneš da se vrati u ravnotežu. ✅
Možeš ga naučiti da prepozna kada je bezbedno da se opusti, da otpusti, da pusti da život poteče.✅

U telu se krije cela paleta senzacija — i onih koje označavaju stres, i onih koje ukazuju na mir.
Prepoznaćeš ih, možda ovako:
Kada si u strahu ili napetosti | Kada si u miru i sigurnosti |
Plitko, ubrzano disanje | Duboko, lagano disanje |
Stezanje vilice | Opušteni mišići |
Ubrzan rad srca (puls) | Toplina u dlanovima |
Napetost u mišićima | Osećaj prisutnosti u telu |
Osećaj da moraš da pobegneš ili „pobegneš iz kože“ | Tiho krčanje u stomaku (aktivna probava) |
Hladne ruke i noge | Spontano zevanje |
Preznojavanje | Prijatni trnci, osećaj protoka kroz telo |
Osećaj gušenja ili pritiska u grudima | Osećaj lakoće, otvorenosti |
Ova dva stanja — aktivacija i relaksacija — deo su istog sistema.
Tvoj zadatak nije da izbegavaš „negativne“ senzacije, već da ih primetiš i naučiš kako da ih regulišeš.
Da budeš prisutan i u tenziji i u opuštanju, znajući da oba stanja dolaze i prolaze.
Ti nisi senzacija — ti si svesnost koja ih posmatra.
Zato, kada sledeći put osetiš uznemirenost, zastani.
Postavi sebi pitanje: „Šta moje telo oseća sada?“ I pusti odgovor da dođe kroz senzaciju, ne kroz misao.
*jako mi je zanimljivo da većina ljudi ni ne prepoznaje svoje emocije, u smislu - oseti sve ili neke simptome iz kolone levo ali kaže:" ne, ne nisam se ja uplašio/la".
Iz senzacija u reči
(Kako da govorimo jezikom tela)

Dakle, ono što osećamo u telu dolazi pre nego što možemo da razumemo šta nam se dešava.
Stomak se zgrči, grlo se stegne, ruke zadrhte — a um ćuti. Ili luta. Ili pokušava da objasni. Međutim, istina je da telo često govori pre uma.
I da ga možemo naučiti slušati — i govoriti njegovim jezikom.
Ali kako?
Jedan od najmoćnijih koraka na putu somatske svesnosti jeste da naučimo da svoje unutrašnje senzacije pretočimo u reči.
✅Da damo ime onome što osećamo.
Da osvetlimo ono što je do tada bilo bezimeno, nesvesno, potisnuto.
Zamislite koliko puta ste osetili „nešto“ u telu, ali niste znali da kažete šta je to. Samo ste znali da vam nije prijatno. Ili da vam srce brzo lupa, a ne znate zašto.
Kada naučimo da prepoznamo i nazovemo svoje senzacije, da kažemo:
"Osećam stezanje u grudima", ili "Osećam kao da mi stomak gori", ulazimo u dublji kontakt sa sobom.
Počinjemo da govorimo telu njegovim jezikom — i ono počinje da se otvara.
*šta vas najčešće pitam na svakom tretmanu? "kako se osećate ili kako ste se onda osećali" i "teram" vas da opišete te osećaje malo detaljnije od "dobro" i " loše". Sada shvatate koliko je to važno?
Jezička mapa tela
Na početku, reči možda deluju siromašno u poređenju sa bogatstvom unutrašnjih doživljaja. Možda ti je teško da razaznaš da li je osećaj "trnjenje" ili "napetost", "hladnoća" ili "otupljenost".
To je potpuno u redu.
To je kao da učiš novi jezik. Jezik sebe.
Zato te pozivam da kreneš nežno. I da koristiš jednostavne, telesne opise koji pomažu da osetiš:
Da li je osećaj topao ili hladan?
Da li pulsira, pritiska, širi se ili stoji u mestu?
Da li je oštar ili tup?
Da li ima boju, teksturu, zvuk?

🖋 Zapiši ih. Imaj hrabrosti da im daš oblik.
Kada ih jednom nazoveš, više nisu nepoznati saboteri u pozadini. Postaju tvoji saveznici u unutrašnjem radu.
U ovom procesu, možeš se osloniti na reči kao što su:
stezanje
težina
titranje
pulsiranje
ježenje
hladnoća
trnjenje
napetost
podrhtavanje
lakoća
otvorenost
mekoća
Zamisli da praviš sopstveni rečnik senzacija.
Svaka reč je most koji povezuje tvoj unutrašnji doživljaj sa svesnim razumevanjem.
I svaka reč je mala molitva pažnje — poruka telu:
"Vidim te. Čujem te. Važno si mi."
Tvoje telo će ti odgovoriti.

Možda ne odmah, ali sigurno hoće.
Jer kada mu daš jezik, ono će ti dati istinu.
I tada počinje stvarna promena — iznutra, iz same srži bića.
Nema potrebe da bude savršeno. Nema pravog načina. Samo prisustvo, iskrenost i volja da se oseti.
Tvoje telo ne traži da ga razumeš savršeno. Samo da budeš sa njim. S pažnjom. S ljubavlju. Sa rečima koje nastaju iz osećaja.
Kako se povezati sa svojim telom
Postoji nekoliko načina kako možemo uspostaviti tu dragocenu komunikaciju:
Vežbe disanja: Svakodnevno vežbanje disanja može nas smiriti i pomoći nam da se povežemo sa svojim unutrašnjim bićem.
Biti prisutan: Praktikovanje prisutnosti u trenutku omogućava nam da osluškujemo šta naše telo zaista oseća.
Kretanje: Ples, telesne vežbe ili bilo koja forma kretanja može nas povezati s našim telom i osloboditi blokade.
Vođenje dnevnika - vidi na kraju posta pitanja
Vežba za svesnost tela:

Zatvori oči i udahni. Sa svakim udahom, obrati pažnju na deo tela koji osećaš najviše. Možda je to grč u stomaku. Možda težina u grudima. Samo ga posmatraj. Ne moraš da ga menjaš. Dovoljno je da ga vidiš. Udahni u to mesto. I polako izdahni.
Zapisivanje:
Nakon vežbe, uzmi trenutak da zapišeš:
Gde u telu sam danas najviše osećao/la prisutnost?
Da li je neka emocija došla zajedno sa senzacijom?
Šta mi telo poručuje?
Dajući reči onome što osećamo, činimo nevidljivo vidljivim.
Tada počinjemo da stvaramo most između tela i svesti.
Na ovom putu, tvoja senzitivnost nije slabost — ona je snaga.
Tvoje telo je svetilište tvoje duše.
A svaka senzacija je tihi poziv da se vratiš kući — sebi.
✨ Pitanja za produbljivanje telesne svesnosti
Kada sam se tokom prošle nedelje osećao/la najopuštenije?
Koje senzacije sam tada osećao/la u svom telu?
Da li sam bio/la svestan/svesna da sam tada opušten/a, i da sam to zaista dozvolio/la sebi da osetim — ili to primećujem tek sada, iz ove perspektive?
Kada sam se tokom prošle nedelje osećao/la pod stresom?
Koji deo dana mi je bio najizazovniji i najnapetiji?
Da li postoji obrazac u tome kada se osećam napeto?
Koje senzacije sam tada osećao/la u telu?
Da li sam bio/la svestan/svesna da sam pod stresom i pokušavao/la da se umirim — ili to shvatam tek naknadno?
Kada sam osećao/la tenziju ili zategnutost, u kom delu tela se to manifestovalo najviše?
Šta se dešavalo u mom unutrašnjem svetu kada sam bio/la napet/a?
Kada sam osećao/la relaksaciju — gde sam to najviše osetio/la u telu?
Da li sam tada mogao/la da budem potpuno prisutan/prisutna u tom osećaju, ili sam i dalje bio/la u glavi?
Da li se češće sećam trenutaka stresa i napetosti, ili trenutaka mira i opuštenosti?
Kako se to odražava na moj unutrašnji dijalog i pogled na sebe?
Sve što "otkrijete" tokom ove samorefleksije mogu biti teme za isceljenje i na svemu može da se radi na tretmanima ili kroz neki Online program.
Comments